Archiwa tagu: pòézëjô

Szëmón Jancen: Dvje vjersze

Dvje vjersze, jakjé va bãdzeta zarô czëtalë, sõ jinspjirovóné wutvórstvã Vjiktora Tsoj. Je to naszô nôrodnô mòva, ale zapjisónô v matarskjim dialekce, jakjim gôdalë mjeszkańcovje mòji rodzinni vsë, jakõ je Banjino, na zôczõtkù XX stalatô. Przez nen czas won sã vëmjészôł z jinszima dialektama i wostało jú mało słóv z ti pjervòtni kaszëbskji gôdkji. Jak to sã stało, że vjersze sõ tak, a njé lëterackõ kaszëbjiznõ, tak z vësoka?

Pjerszõ rzeczõ bëło to, że jô sã nji móg z ópama dogôdac. Jak jô rzek cos lëterackõ kaszëbjiznõ, téj zdrzelë na mje jak na jakjégò Alfa abò jinszégò Reptiliana. Wonji nje vjedzelë, wo co mje jidze, a jô nje vjedzôł, wo co jim jidze. Jô zapamjãtôł pôrã słóv i jô je nalôz w Tekstach pomorskich Lorentza, v dialekce matarskjim.

Wod te czasú përznã jú mjinãło i jakjégòs dnja jô so pòmëslôł, że mòżna bë v tim dialekce zaczõc tekstë tvòrzëc, żebë chòc përzinkã lëdzóm pòkôzac, że sõ jiszcze jinszé gôdkji, że mògõ bëc reaktivòvóné.

Rozemni czovjek

Jô jidã sztrasama przed sebje całi czas so rozglõdajõc,
Mijóm smãtné tvarze lëdzi błõdzõcëch,
Kòżdi z njich nji mô pòjãcô, jakji mô v żëcim cél,
Kòżdi z njich je v svòji głovje zaklôtkóni.

Në jiżle je dzes zvëczajni rozëmni czovjek,
To znaczi, że nen dzénj nje je wumarłi,
Móm biliet na fliger, żebë stõd rézovac,
Vszëtkò wostavjic, pò njebje lecõc.

Kòżdi kòchô wudavac, że njick so nje dzeje
Kòżdi kòchô wudavac, że mõdrziszim je.
A bez zvëczajnoscë na svjece sã nje dô żëc,
A bez zvëczajnoscë jô nje chcã żëc.

Banjino 26 februara 2019 rokù

///////////////////////////////////////////////////////////

***

Mjast wognja wostôł blós dim,
Rozpôloné słúńce skòvało sã za vjidnik,
Skùńcził sã z njim nen dzénj,
Njechtërnë głovë cénja mô przëkrëté.

Zmjón! lëdzkjé mëslë brëkùjõ
Zmjón! lëdzkji serca brëkùjõ
Zmjanë! vszëtcë jich chcemë

Prosto je vjid vłõczëc,
Przë blace sadnõc,
Kùrzëc cigaretã i vëpùscëc dim,
Nje robjõc przë tim njick.

Jak mómë sã dogôdac,
Kjéj nje mòżemë sã zrozmjôc,
Kùrzëc cigaretã i vëpùscëc dim,
I tak vszëtkò krõci sã vkół.

„Snôżí dzénj” a „Zdrzëta le” – dwje wjersze Gracjanë Pòtrëkùs

Snôżí dzénj

Kò to je snôżí dzénj, słúníszkò nama przëszło
rôz w tacjí dzénj jem céchòwa na drodze
mja jem knëpel wòd babczi ë ba jem stôrô
jak na historiô
Kò mògã bëc jak dzecë w fylmje ë stojec túwò
mògã stojec na tím mòsce krótkò wòdë
mògã szmërgac kamjenjama z jich taszów
Kò kòżden mòże szmërgnõc kam
blós jô nje chcã szmërgnõc pjirszô

***

Zdrzëta le

To dô czas blónów
ë czas kamjenjí
Pòmjizë żëjõ tí lëdze
Nama je dobrze
mjijac në kamjenje
cjéj blónóm je dobrze
zabôczíwac nas

Pòezëjô, erotika ë żëcé v 21. stalecim – 3 vjersze Artura Jablonscjéwo

Neta

Pòstavjonô v ciberrëmnim mòrzú
V zerojedinkòvjim szorze
Domëslné jistnosce
Rib nje nalovji
Rozpjãtô na zemscji kùgli
V calovnim svjece
Bútnovëch brëkòvnjikóv
Pejka nje nafùtrëje
Zapëzglonô dosc fest
V zveli njepòzvôni
Glóv naszéwo wotroctva
Vjeszczéwo nje zatrzimô

***

Mùmacz

mëma nje przëszla
mjala robòtã
cosz ji stanãno przék
to doch wó mjã chòdzëlo
drëszka dala żëletkã
rzekla żebë sã chajstnõc
to mje wulżi
bëlo genau jak gôdala
bòlalo
le cjedë krëvjô jú plënãna
przëszed lúbni spòkój
njicht jú mje nje zrobji nervés
njicht nje zrenji.
na rãkach jô sã rznãna rzôdkò
vjicé na wudach
tak vnetka jú na sôdze
tacjé pòdrechòvanjé dnja
vszëtcjich rén ë lãkóv
jacjéwo mùmacza të môsz v se
vami chòdzi wo mòje demònë
pravje wó to
jô bë chcala bëc kòchônô ë szczestlëvô.
lúbji cë pòeziô
to je to samò żëcé
le wopòvjedzôné përznã jinim jãzëkã

***

mùjkôsz mòje stopë
pòdmivôsz slabjiznã
bjerzesz v bjodrach
pjastëjesz cjéj v kòlibce
cëchùchno
dërżã jak plom svjéce
cjedë v woknje żdże
co bë drogã dôdom pòkazac
njechle vinjdze jasoter
a najú veznje
dvje dësze v jednim cele
znôjma
gãstõ rzôdczëznõ
vëszosova ceszba żëcéwo
mjesõc vëgasil vjid
szëmermanjica
Pòrénjica sã v tobje wodbjijô